Naša vizija
Kao što ste sigurno već shvatili, nismo bogati, veliki ni poznati – samo volimo kućne ljubimce i želimo im pomoći. Pa makar bili i beskućnici. Odnosno, pogotovo onda.
I sami imamo udomljene kućne ljubimce. I do sada smo pomagali udrugama za zaštitu životinja. A sada smo odlučili osnovati udrugu i pomagati još više.
Naša se vizija može sažeti u jednoj riječi – promjene. Promjene svega što ne valja, a toga nažalost ima poprilično. Promjenama ćemo težiti, na njihovom ćemo se postizanju angažirati, pokrenuti bar njihove začetke.
Po čemu se udruga »Plava šapa« razlikuje od ostalih
OK, složili smo se da nam je svima cilj isti – pomoć napuštenim, zapostavljenim i zlostavljanim životinjama koje se obično nazivaju »najboljim čovjekovim prijateljima« ili kućnim ljubimcima. Međutim, kao prvo, nećemo se gurati i smetati ostalima otimajući im ionako mizernu ili nikakvu potporu iz proračuna. Naš je cilj postići da udruge za zaštitu životinja imaju što manje posla. Drugim riječima, potruditi se da se za to počnu stvarati preduvjeti.
Evo u čemu je problem.
Zakonski propisi u RH ne vode dovoljno računa o svim potrebama kućnih ljubimaca i njihovih vlasnika, to jest ili su loši ili ih nema, a postojeći se neadekvatno provode. S druge strane nemali broj vlasnika kućnih ljubimaca neodgovorno se ponaša kako prema svojim »najboljim prijateljima«, tako i prema svojim sugrađanima i/ili suseljanima, ovisno o sredini o kojoj govorimo. Povrh svega na zaštitarskoj sceni vlada nered, i to nered za koji su ponajmanje krivi oni koji životinjama nastoje pomoći. – napuštenih je životinja sve više, a potencijalnih udomitelja i/ili skrbnika uglavnom onoliko koliko ih je i prije bilo.
Potrebne su nam korjenite promjene, i to prije nego što okolnosti dovedu do poduzimanja drastičnih mjera. Zato ćemo se prvenstveno posvetiti tome da se smanji broj pasa i mačaka koji svakodnevno završavaju na cesti, i to promovirajući nužnost sterilizacije/kastracije, educirajući ljude o udomljavanju te podnoseći prijedloge za izmjenu loših zakonskih rješenja i za donošenje novih propisa.
Po selu i gradu – nekoliko primjera
Sadašnji propisi, ma koliko bili nedostatni, pružaju dovoljno mogućnosti za kažnjavanje onih koji ih krše, a novac bi se od tih kazni mogao i morao usmjeriti na izgradnju skloništa za životinje. No, da bi se to postiglo najprije treba promijeniti ponašanje veterinarske i komunalne inspekcije. Recimo, u ruralnim krajevima velik je broj pasa nečipiran: umjesto da se pred tim zatvaraju oči, takve vlasnike treba kazniti. Dakako, pošto im se omogući povoljnije čipiranje, što podrazumijeva i da će psa kasnije redovito cijepiti protiv bjesnoće. U gradovima komunalni inspektori zaustavljaju vlasnike pas i provjeravaju broj vrećica koje nose u džepovima za skupljanje psećeg izmeta. Hoće li vlasnik psa upotrijebiti te vrećice ili neće, kao da nije ničija briga, a o odgovarajućim koševima za takav otpad da se i ne govori.
U razdoblju godišnjih odmora svake se godine naglo povećava broj napuštenih životinja, a slično se događa i nakon Božića i Nove godine, bilo zbog odlaska na skijanje ili zbog toga što su roditelji koji su s velikim oduševljenjem svojem potomku poklonili životinjicu najednom otkrili da nije riječ o plišanoj igrački, nego o živom biću za koje treba skrbiti i za čije se potrebe treba brinuti. Pravovremena edukacija (predavanje u školi ili organizirana radionica) spasit će bar pokojeg psa ili mačku od takve sudbine.
U svakom se gradskom kvartu susreću takozvani »samošetači« – psi koji imaju vlasnika, ali ih taj vlasnik pušta da švrljaju bez nadzora. Vlasnik je obično poznat pa nitko ništa ne poduzima – sve dok pas ne završi u šinteraju… pardon, azilu. Takvi su psi gotovo redovito nečipirani. Rezultat: nikoga se ne može pozvati na odgovornost niti pozvati da dođe po psa, a ako se pas u roku od 60 dana ne udomi, čeka ga usmrćenje. Na stranu emocije i nepravednost takva postupka, ali sve to – košta i sve to plaćamo svi mi. Ne bi li bilo poštenije i pravednije pronaći vlasnika – rekli smo već da susjedi sve znaju – natjerati ga da čipira psa i plati kaznu? Velika je vjerojatnost da će ubuduće paziti što radi.
I na selu i u gradu ima mnogo vlasnika koji su duboko uvjereni kako njihov pas ili kuja pošto-poto mora »realizirati svoje prirodne nagone«, to jest svako toliko proizvesti i donijeti na svijet leglo od pet-šest štenaca. Neki čak namjerno pare kuju sa susjedovim psom ili obratno, u uvjerenju kako će njihovi potomci biti »nešto posebno«, a nerijetko su vođeni i željom za materijalnim probitkom. To jest, štence oglašavaju i prodaju. Krajnji su slučaj vlasnici takozvanih. »tvornica štenaca«, popularno nazvani »štanceri« – oni doista »štancaju« psiće, proizvode ih kao na tekućoj vrpci i prodaju takoreći u bescijenje. Uostalom. u njihovu »proizvodnju« nisu ni novčića uložili pa je sve što dobiju ionako čista zarada. Posebno dobru prođu imaju takozvani »čistokrvni psi bez rodovnika«, što je samo po sebi proturječno, to jest psi koji nalikuju na neku pasminu, pogotovo dok su u mladoj dobi, ali se nikada točno ne zna u što će izrasti, a još mnogo gore – ni kakva će zdravlja biti.
U vezi s time naša je zamisao zakonski prijedlog prema kojem će se (1) zabraniti parenje mješanaca i pasa bez rodovnika i uzgojne dozvole te (2) obvezno uvesti sterilizacija/kastracija svih pasa koji nisu namijenjeni uzgoju. Dakako da se to nikada neće moći postići u apsolutnim okvirima pa nema straha da će iz našeg života nestati simpatični mješanci. No, valja se nadati da će se povećati broj registriranih uzgajivača, baš kao i broj udomljavanja, a smanjiti broj bolesnih pasa, pasa s urođenim manama.
